"JA NISAM NIHILIST: NIŠTA JE JOŠ NEKI PROGRAM"
Izvaci iz razgovora koji je sa Cioranom vodio Hans-Jürgen Heinrichs
Prema jednoj uporno ponavljanoj legendi Cioran je živio postrani od svijeta, bez veze s njim. I premda je u Francuskoj odbijao intervjue, ipak ih je dao mnogo, ali isključivo u inozemstvu. Prije tri godine Gallimard je objavio više od tristo stranica razgovora tog "velikog pustinjaka" s američkim, španjolskim i njemačkim novinarima i piscima. Cioran, naime, nije odbijao govoriti o svojem djelu, ali je, zbog prilično proturječnih razloga, tu mogućnost ostavljao samo stranim publikacijama. Svaki, ili gotovo svaki mjesec otkrivamo tako nove razgovore. Intervju koji je 1983. u Parizu, ali na njemačkom, napravio s njim Hans-Jürgen Heinrichs, i iz kojega donosimo izvatke grupirane po temama, bez sumnje je jedan od onih u kojima Cioran ide najdalje u analizi svojega djela i svojih temeljnih pozicija (1). U njemu ćemo naći ne samo objašnjenja o njegovoj proturječnoj vezi s francuskim jezikom i njegovim korijenima, nego i nedvosmislene izjave o njegovu odijanju etiketa koje su mu prilijepili. Izjašnjavajući se protiv nihilizma i pesimizma, za koje tvrdi da imaju karakter "školskih kategorija", Cioran se ovdje pokazuje prije svega kao pravi mislilac antidogmatizma. Dok čitamo taj dugi razgovor, slika autora Silogizama gorčine koja se pojavljuje pred nama nije slika onog pjesnika ništavila i samoubojstva kojega ustrajno ponavljanim klišejima slave njegovi lažni obožavatelji i književni leksikoni, nego slika čovjeka koji je samo pokušavao, kako u svojem životu tako i u svojem djelu, biti sve bliži svojim prvim doživljajima, razvijati se što bliže vlastitoj naravi. To znači: prije svega skeptik, gotovo pragmatik, koji odbacuje sve apriorne ideje, kao što navodi kad, grubim ali točnim riječima, govori o svojem konačnom odbacivanju velikog dijela Nietzscheova djela u korist neposrednog mišljenja života, s njegovim proturječjima i, naravno, njegovom radošću življenja: vjeran autoportret čovjeka čija je jedina preokupacija, čija je fiksna ideja bila da pokuša postati slobodan čovjek. Samo to, ali sve to.
Pariz. "Kad sam došao u Pariz odmah sam shvatio da je zanimljivost toga grada u mogućnosti koju mi pruža da živim uz u pravom smislu dokone, besposlene ljude. Ja sam i sâm primjer besposličara: nikad u životu nisam radio, nikad nisam imao neko zanimanje, osim jedanput, tijekom jedne godine u Rumunjskoj, kad sam predavao filozofiju u Brasovu. To je bilo nepodnošljivo. Zbog toga sam i došao u Pariz. U svojoj zemlji čovjek mora nešto raditi, ali nije nužno da radite kad živite u inozemstvu. Imao sam sreću da sam više od četrdeset godina svojega života proživio kao besposlen čovjek i - kako da to kažem? - bez države. Ono što je zanimljivo u Parizu je, mislim, to da u njemu možete, da u njemu morate živjeti kao potpuni stranac, tako da ne pripadate nekoj naciji nego samo jednom gradu. Osjećam se na neki način Parižaninom, ali ne Francuzom - osobitno ne Francuzom.
(") Postoje dvije knjige koje, za mene, predstavljaju, izražavaju Pariz. Ponajprije, Rilkeova knjiga Zapisi Maltea Lauridsa Briggea, a zatim prva knjiga Henryja Millera, Rakova obratnica, koja prikazuje drugačiji Pariz nego što je onaj Rilkeov, čak njegovu suprotnost, Pariz bordela, prostitutki i makroa, Pariz razvrata. I to je onaj Pariz koji sam ja upoznao: (") Pariz osamljenih ljudi i prostitutki.
Istinu govoreći, to isto sam već doživio u Rumunjskoj: život bordela bio je na Balkanu vrlo intenzivan. A jednako je bilo i u Parizu, barem prije rata ("). Kad sam došao ovamo, vodio sam duge razgovore s mnogima od tih dama. Početkom rata stanovao sam u jednom hotelu nedaleko od bulevara Saint Michel i tamo sam se sprijateljio s jednom prostitutkom, nekom starom gospođom sijede kose. Postali smo jako dobri prijatelji; hoću reći: bila je prestara za mene. No, bila je nevjerojatna glumica, s izrazitim talentom za tragediju. Sretao sam je gotovo svake noći oko dva, tri sata ujutro, jer uvijek sam se jako kasno vraćao u svoj hotel. Bilo je to početkom rata, 1940. godine - ili, zapravo ne, bilo je to prije rata, jer se za vrijeme rata nije moglo izlaziti poslije ponoći. Šetali smo zajedno i ona mi je pripovijedala o svojem životu, ispričala mi je cijeli svoj život - a kako je o tome govorila, kakvim se riječima služila: bio sam opčinjen! (") Iz iskustava koja sam u životu imao s tom vrstom ljudi mnogo sam više naučio nego iz susreta s intelektualcima."
Francuski jezik. "Održavam vrlo kompleksan odnos s francuskim jezikom. Kad sam počeo pisati na francuskom, rekao sam sebi da to nije jezik za mene. Osjećao sam se u njemu kao u luđačkoj košulji. Ali sad, posljednjih nekoliko godina, otkad francuski jezik tone, osjećam se na neki način vezanim uz sudbinu tog propadajućeg jezika. Francuzi, rekao bih, nisu ravnodušni prema opadanju svojega jezika, ali ga prihvaćaju - ja ne. I što više svijet bojkotira francuski jezik, to mu se ja osjećam bliži. Razlog je možda i u tome što sve što propada, što se raspada i nestaje ima za mene snažnu privlačnu moć. I ta izolacija francuskog me fascinira. Dodir s francuskim bio je za mene u početku beskrajno težak" (") U Rumunjskoj, svi su govorili francuski i druge jezike, a ja sam dolazio iz Transilvanije, gdje se govorio samo njemački ili mađarski. Tu promjenu jezika shvatio sam vrlo ozbiljno, i sve što sam napisao na francuskom prerađivao sam i iznova pisao nekoliko puta, recimo, Kratak pregled raspadanja prepravljao sam četiri puta. Za mene, bio je to zaista izazov, ta ideja da moram pisati kao Francuz, takmičiti se s Francuzima u upotrebi njihova jezika - možda pomalo luda ideja. (") Po svojem temperamentu, trebao sam prije pisati na španjolskom, na mađarskom ili ruskom. Jer strogost francuskog jezika nespojiva je s mojim temperamentom. Ali upravo je to ono što mi se u njemu sviđa""
Žene. "Imam jednu zajedničku crtu sa Sartreom. Sartre je, nedugo prije svoje smrti, rekao da se uvijek bolje slagao sa ženama nego s muškarcima. To je slučaj i sa mnom: dajem prednost ženama pred muškarcima. A znate li zašto? Zato što je žena neuravnoteženija od muškarca. Ona je biće beskrajno morbidnije i bolesnije od muškarca. Ona osjeća stvari jače nego što ih može osjetiti neki muškarac. Primijetio sam da su žene obično bile bliže mojem pisanju nego muškarci. Snažno me se dojmilo kad sam pročitao da je Sartre rekao da više voli razgovarati sa ženama nego s muškarcima.
Kad su me jednoga dana upitali kako sam mogao živjeti a da nisam imao nikakvo "zanimanje", odgovorio sam: "zato što sam bio makro". To je, naravno, šala, ali iza te izjave skriva se i nešto istine. Za mene, "makro" je jako univerzalan pojam. Hoću reći, kad neki pisac živi sa ženom koja se brine za život njih oboje, onda je taj pisac makro. Mnogi poštovani pisci koje poznajem u Parizu živjeli su kao paraziti na račun svoje žene. U tom smislu, iako nikad nisam bio oženjen, i ja sam također bio makro""
Rumunjska, veza s korijenima. "Odvojio sam se od svojih korijena. Ipak, i dalje me snažno privlače bogumili, ti balkanski manihejci, i njihova ideja da je rođenje katastrofa. Bilo je gotovo neizbježno da se tako, na nesvjestan način, vratim svojim korijenima. Ideja da svijet nije stvorio Bog nego Sotona, jedan mali Sotona, Satanael, ta ideja oduvijek me privlačila. Zato sam i napisao knjigu Zli demijurg, koja je bila pomalo nadahnuta bogumilskom teorijom. Držim značajnim da sam se tako u Parizu, nakon toliko godina, vratio svojoj prvoj domovini, duhovnom svijetu Dunava. Karpata. Ideja jedne mistike pred-rođenja pripada tom svijetu: Orijentu. Iako sam se želio osloboditi svojih korijena, moji napori nisu, dakle, bili stvarno uspješni. Sve te ideje, maniheizam, pa i gnoza, ili barem jedna pomalo izrođena gnoza, potječu dijelom s Balkana. Čovjek se ne oslobađa svojega podrijetla, svojih korijena, svojeg početka. Mnogo sam pisao protiv svoje rodne zemlje. Na primjer: tvrdio sam da je biti Rumunj smiješno, beznačajno, ali istodobno moram priznati da sam u životu veliki fatalist. A fatalizam je nacionalna religija u Rumunjskoj, svatko je tamo fatalist u svakodnevnom životu i uopće u svemu. Dakle: čovjek se ne može osloboditi samoga sebe""
Proturječja. "Uvijek sam živio u proturječjima i nisam zbog toga nikad patio. Da sam bio sistematično stvorenje, bio bih morao lagati, jer bih morao naći neko rješenje. No, ne samo da sam prihvatio taj nerješivi karakter stvari, nego sam u njemu čak, moram reći, našao neku slast, slast nerješivog. Nikad nisam pokušavao izravnati, ujediniti ili, kako kažu, Francuzi, pomiriti nepomirljivo. Uvijek sam primao proturječja onako kako su dolazila, kako u svojem privatnom životu tako i u teorijskom. Nikad nisam imao cilj, nisam pokušavao doći ni do kakvog razultata. Mislim da, ni općenito ni kad je riječ o sebi, ne može biti ni rezultata ni cilja. Sve je, ne bez smisla - te riječi se pomalo grozim, nego bez nužnosti.(")
Normalno, da sam bio potpuno dosljedan sâm sebi, ne bih smio uopće ništa raditi. Budući da sam ipak nešto radio, proturječio sam sebi, živio sam u proturječju. No, svaki je život, vjerujem, u osnovi osuđen na proturječje.
Htio bih ispričati nešto pomalo glupo: kad odete na groblje - to je sasvim banalna stvar - i kad vidite da je neki prijatelj s kojim ste se još prije dva ili tri dana smijali nestao bez traga, kako nakon toga još možete graditi neki sistem? Za mene, to je nezamislivo! Jedan od mojih znananca, kojega sam jako volio, jedan poljski Židov, vrlo simpatičan i zanimljiv čovjek, s kojim sam se mnogo smijao svemu - bio je inače mnogo veći nihilist od mene - ali pred njegovim grobom, za mene je to bilo, kako da kažem"? To je banalno, svi su ljudi doživjeli taj osjećaj" Ali kad se to prevede u filozofiju - kakav je zaključak? Zaključak je sljedeći: čak je i nihilizam dogma. Sve je smiješno, bez supstancije, čista fikcija. Eto zašto ja nisam nihilist, zato što je ništa još neki program. U osnovi, sve je bez važnosti. Ništa ne postoji drukčije nego površinski, sve je moguće, sve je drama.
Naravno, postoji ljubav - i ja sam se često pitao: kad smo sve prozreli, sve proniknuli, kako se još netko može zaljubiti u bilo što? Pa ipak, to se događa ("). To je čak ono što je u životu istinito i zanimljivo. Želio bih završiti ovo razmišljanje jednom optimističkom notom: život je stvarno zanimljiv i privlačan, zato što, iznad svega, nema nikakvog smisla. A u vezi s tim navodim uvijek sljedeći primjer: možete sumnjati apsolutno u sve, potvrditi se kao savršeni nihilist, a ipak se zaljubiti kao najveći idiot. Ta teorijska nemogućnost strasti, ali koju stvarni život neprestano izigrava, razlog je što život ima sigurnu, neospornu, neodoljivu draž. Patimo, smijemo se svojim patnjama, radimo što god hoćemo, ali to osnovno proturječje je na kraju možda ono zbog čega život još vrijedi truda da bude proživljen""
Cinizam. "Nikad nisam pisao kao autor; vjerujte mi, ja ne tražim slavu, ne smatram sebe autorom i ne podnosim to ni od drugih. Nikad nisam bio nimalo promišljen i naprosto sam govorio ono što mi je prolazilo glavom. Na neki način, pokušavao sam demaskirati život, i zbog toga me smatraju cinikom. No, ako sam cinik u onome što pišem, uglavnom uopće nisam, cinik u životu. Pa ipak, priznajem vrijednost cinizma, kao taksonomijsko gledište.
Uvijek sam govorio da treba pisati ono što u nekom trenutku doživljavamo kao istinu, čak i ono što ne bismo trebali reći, koliko god to mučno, beznačajno ili drsko bilo. Kad nešto pišem ili kad razmišljam ne postavljam nikakvu granicu izražavanju osjećaja istine. Nikad, nikad nisam mislio na posljedice. I nitko se nikad nije ubio zbog mene. Naprotiv, poznajem mnoge ljude koji mi kažu: zahvaljujući vama nisam počinio samoubojstvo. A ljudi koji pate od depresije, kad čitaju moje knjige, shvaćaju da mogu još dublje uroniti u svoju depresiju. Da kažem poput Kierkegaarda: depresija je jedan stadij na životnom putu. Nemam niti dojam da sam, ako mogu tako reći, napravio "negativnu" karijeru. A, uostalom, znate, sve je na kraju krajeva svejedno, zar ne?""
Pesimizam. "Za mene kažu da sam pesimist - to nije istina! Te školske kategorije su smiješne. Ja točno znam što je pesimizam. No, kao što ste upravo rekli: postoji bitna razlika između pesimizma kao sistema i svakidašnjeg iskustva pesimizma, koje se rađa naprosto iz činjenice da ste živo biće. Ne možete biti pesimist u životu, čim živite: to nema nikakvog smisla. Čovjek ste poput drugih, i ja ovdje govorim o onome što sam doživio. Pokušao sam iznijeti apologiju skepticizma i također apologiju pesimizma, ali - to nije važno. Važno je ono što živimo, ono što pokušavamo, i kako to osjećamo."
Nietzsche. "Nietzsche je izvršio vrlo velik utjecaj na mene u mojoj mladosti. No, danas se osjećam jako daleko od njega. Zašto? Zato što je on konstruirao svoju teoriju. Nietzsche ima jedan ideal, jednu ideju o ljudima, o vrijednosti, s obzirom na koju je pisao, oblikovao, razrađivao cijelo svoje djelo. I tako se u meni postupno razvio dojam da je sve to pomalo lažno. Kao prorok ili analitičar - jer, čak i kad želi biti analitičar, on ostaje prorok - Nietzsche hoće "donijeti" nešto apsolutno, stvoriti nešto, igrati neku ulogu u kulturi, itd. Zbog toga danas mogu s užitkom čitati samo njegova pisma, jer se u pismima pokazuje kao suprotnost onome što je u svojim spisima. U pismima vidimo Nietzschea onakvog kakav je zaista bio: jadan čovjek. I svi oni heroji, oni heroji mišljenja koji igraju neku ulogu u njegovim knjigama, sva ta velika iluzija pokazuje mi se tada lažnom. Iako je, razumije se, genijalan; Nietzsche, na neki način, nije istinit. Za mene, pravi je Nietzsche u pismima, u njima je uistinu on sâm. Zbog toga sam se udaljio od velikog dijela njegova djela. Nietzsche je sâm sebi dao jedan Weltanschauung, jedno shvaćanje svijeta. Nije se oslobodio svojih ideja i svojih projekata, ostao je ovisan o njima, rob svojih ideja. Za mene, on nije postao slobodan čovjek, barem ne u svojim knjigama. (") Možda malo pretjerujem; no, čini mi se da ima istine u tome što tvrdim. Nietzsche je bio heroj moje mladosti, ali danas više nije: iako je genijalno zajedljiv i ciničan, za mene je sad previše juvenilan, previše prostodušan""
Nijemci. "Nietzsche nije izrazio svoje iskustvo života, on je uvijek imao samo jednu misao u glavi: teba prevladati, prevladati, prevladati - to je u osnovi jako njemački. Možda je čak u tome osnovna zabluda Nijemaca i njemačke misli: treba prevladati, treba konstruirati, treba graditi. To je razlog da je njemačka povijest besprimjeran brodolom, katastrofa, jer Nijemci su htjeli graditi svoju povijest. Nijemcima nedostaje mudrosti; oni imaju genija, ali ni najmanje mudrosti. Oni ne žive ni povijest, ni sâm život: oni žele uvijek i iznova graditi, podizati. A u filozofiji se to može učiniti samo posredstvom sistema. Da sve mora biti homogeno, to je, rekao bih, glup grijeh, mana. Nijemci su previše sistematični, oni su eksperimentirali i izgradili su sebi jednu sistematičnu povijest i izvukli su iz toga konsekvence. Nijemci su uvijek bili izvan života. (") Ima nešto nestvarno u cijeloj njemačkoj sudbini. Zbog toga su oni i tragičan narod, jer su Nijemci postali strašno ozbiljni i nikad nisu uspjeli naučiti smijati se sami sebi: ne postoji njemačka ironija. Nijemci su pisali o ironiji, ali nikad se nisu sami u njoj okušali, ili je prakticirali - samo su o njoj govorili ili razmišljali na apstraktan način. I to je uzrok njemačkog brodoloma. Jer, na kraju, kad pomislimo da je njemački narod bio najgenijalniji u Europi, ili u svakom slučaju najdarovitiji, velik je poraz to da je takav narod mogao pasti tako nisko, gotovo besprimjeran poraz; i to ne samo za vrijeme Drugog svjetskog rata nego već za vrijeme Prvog rata. Njemačka povijest, njemački duh bili su na neki način s one strane, jer oboje su bili promišljani na suviše sistematičan način, bez mudrosti""
Prednost nesigurnosti. "Razdijelivši cijelo svoje bogatstvo, Wittgenstein se duhovno spasio. Znate, bilo mi je mnogo bolje, s duhovnog gledišta, živio sam intenzivnije, kad sam imao samo jedan mali kovčeg i cijelu godinu nosio samo dva odijela, čak samo jedno. Danas - nisam bogat, plaćam sasvim mali porez, trošim vrlo malo, ali živim prilično dobro, mogu jesti što hoću, putovati, itd. - ukratko, moj život je na neki način postao sigurniji. I to je bacilo teške sjene na mene - duhovne sjene. Prije, živio sam u Parizu od danas do sutra, ali bio sam duhovno svježiji, također mlađi, i, ne treba ni reći: bio sam drugi čovjek. Nikad nisam znao kakav će mi biti sutrašnji dan. Dvadeset pet godina živio sam u hotelima i uvijek sam bio kao životinja, kao divlja zvijer ("). Sigurnost je nevjerojatna opasnost na duhovnom planu, kao što je savršeno zdravlje katastrofa za duh. (") Zato intelektualac, ili recimo pisac, mora zadržati osjećaj da nema tla na koje se može odloniti. Ako se, naprotiv, počne smještati i, kako da kažem, kućiti se, izgubljen je. Onda počinje stvarati djelo ili postaje - ne znam - veliki pisac, "netko". Ali sve je to jadno. (") Nesigurnost je apsolutna nužnost: pisac čiji život postaje siguran izgubljen je pisac."
Španjolska. "Osjećam, moram to reći, duboku ljubav prema Španjolskoj, jedinoj zemlji doslovce opsjednutoj mišlju o dekadenciji. I to već vrlo rano, nakon Conquiste, nakon slavne epohe, kraja osvajanjâ. Nakon toga uslijedila su dva, tri stoljeća u kojima je prevladavala ideja dekadencije, koja je postala središnji pojam španjolske historiografije. To je razlog zašto sam osjećao tako veliku slabost prema Španjolskoj, zašto Španjolska ima za mene takvu privlačnu snagu. Prije rata, htio sam otići u Španjolsku da bih slušao predavanje Ortege y Gasseta, i možda se tamo nastanio. Predao sam molbu za španjolsku stipendiju i čekao sam odgovor. Onda je izbio građanski rat, i moj je život krenuo postpuno drugim smjerom. Možda bih, da nije bilo rata, postao Španjolac i proživio ostatak života u Španjolskoj. Fascinira me da jedan tako izvanredan narod kao što su Španjolci ima tako snažnu svijest o dekadenciji. (") Narodi koji su dopustili da im izmakne vlastita sudbina uvijek su me silno privlačili. To je slučaj i s Nijemcima. Nijemci nisu imali povijest kakvu su mogli zaslužiti. S jednim Bachom, Hegelom, Kantom ili pak Hölderlinom, Njemačka je trabala imati drugačiju povijest. Ali ona je svoju povijest promašila. Njemačka nije uspjela postati ono što je trebala biti. Ta patetična dimenzija povijesti mi se sviđa. Engleska me nikad nije zanimala kao sudbina - ona nema nikakvu sudbinu, jednako kao, u osnovi, ni Francuska. Ali Njemačka je imala tu sudbinu: kao neki genij koji nije ostvarila""
Heidegger. "Heidegger je previše vjerovao riječima. (") On nije rješavao probleme, on ih je samo prevladavao stvarajući riječi. Smatram to krajnje nečasnim. Ne osporavam da je Heidegger bio genij, ali ja ga gledam i kao varalicu. Umjesto da rješava pitanja, on se zadovoljio time da ih postavlja, da stvara riječ, da premješta probleme, da na njih odgovara - kako bih rekao? Proizvodnjom vokabulara. (") Za mene, Heidegger je zaista bio previše naivan, iako istodobno lukav poput kakva seljaka (") Bio je, usudio bih se reći, nesvjesno beskrupulozan čovjek""
Aforizmi i roman. "Sve što sam napisao je rezultat - aforizme ne pišem najprije kao aforizme: "napišem jednu stranicu " zatim sve bacim i počnem iznova. Da biste napisali roman, morate izabrati detalje. Mene ne zanimajun detalji, ja idem odmah na zaključak. Kad bih pisao kazališni komad, počeo bih ga od petog čina, jer od početka bilo čega ja već nazirem kraj. S takvim shvaćanjem stvari ne možete ni napisati knjigu, ni baviti se književnošću, ni, općenito, njegovati bilo koji književni rod. Zato ja nisam pisac, ja sam" ne znam" čovjek fragmenta""
(1) Ovaj razgovor Hansa-Jürgena Heinrichsa sa Cioranom nedavno je integralno objavljen u Njemačkoj u obliku CD-a, pod vrlo cioranovskim naslovom "Cafard". (E.M. Cioran: Cafard. Originaltonaufnahmen 1974-1990, hg. von Thomas Knöfel und Klaus Sander, mit einem Nachwort von Peter Sloterdijk, Köln 1998, izd, Supposé, Knoefl, Boekkstrasse 15, 76137 Karlsruhe).
Emil Cioran
(Prevedeno iz časopisa "Magazine littéraire", veljača 1999.)
Izbor i prijevod s francuskog Bosiljska Brlečić
